Prije godinu dana napisao sam svoj prvi članak za Virus. Tema je bila Nintendo Switch 2, konzola koju sam kupio unatoč svim svojim pravilima o čekanju recenzija, snižavanja cijena i gašenja početnog hypea.
Tada sam zaključio da Switch 2 nije revolucija, već logična evolucija jedne od najuspješnijih konzola svih vremena. Godinu dana kasnije, nakon desetaka odigranih naslova, nekoliko velikih ekskluziva i hrpe third-party portova, pitanje je jednostavno: bih li danas napisao nešto drukčije?
Iskreno? Ne previše.
Hardver koji se pokazao dugoročno održivim
Jedna od mojih najvećih briga pri izlasku bila je kvaliteta izrade. Nintendo je stavio onu nesretnu zaštitnu foliju preko ekrana koja se lako grebala, a dock me već prvog tjedna uspio počastiti mini srčanim udarom u vidu ogrebotine.
Srećom, zaštitno staklo koje sam stavio praktički odmah riješilo je taj problem. Nakon godinu dana konzola izgleda gotovo jednako kao prvog dana.
Magnetni Joy-Con sustav i dalje je možda moje najdraže hardversko poboljšanje. Ne koristim ga često jer većinu vremena igram s Pro Controllerom, ali svaki put kad Joy-Cone vratim na konzolu taj magnetski “klik” ostaje jednako zadovoljavajuć kao i prvog dana.
Drifta nema, baterija se nije primjetno pogoršala, a omjer igranja ostao je gotovo savršeno podijeljen između dockanog i handheld načina rada. Bilo na kauču, ili na 4K TV-u, iskustvo je jednako ugodno.
Najveće iznenađenje nisu bile ekskluzive
Kad je Switch 2 izašao, najveća kritika bila je vrlo jednostavna: gdje su igre?
Mario Kart World bio je zabavan, ali nije djelovao kao naslov koji samostalno prodaje konzolu. Donkey Kong Bananza, Pokémon Legends Z-A i Metroid Prime 4 tek su dolazili.
Godinu dana kasnije situacija je bolja, ali i dalje mislim da Switch 2 još nema onaj jedan naslov koji definira generaciju.
Bananza me oduševila. Ako ste igrali Super Mario Odyssey, znate otprilike što očekivati. Samo zamijenite Maria Donkey Kongom i dodajte dovoljno razaranja da se građevinski inspektori kolektivno onesvijeste.
Metroid Prime 4 mi se također svidio iako je podijelio publiku. Nakon toliko godina čekanja očekivanja su postala gotovo nemoguća za ispuniti, ali mislim da je rezultat i dalje vrlo dobra igra.
Najveće razočaranje ostaju Pokémoni. Nakon svega što Nintendo posjeduje u toj franšizi, očekivao sam više.
Third-party podrška postala je najveća pobjeda Switcha 2
Ovo je dio gdje sam možda najviše promijenio perspektivu.
Pri izlasku sam bio impresioniran hardverom, ali nisam bio siguran koliko će developeri zaista ozbiljno podržavati konzolu.
Godinu dana kasnije odgovor je jasan: vrlo ozbiljno.
Assassin’s Creed Shadows, Resident Evil Requiem, Star Wars Outlaws, Final Fantasy VII, Pragmata, Indiana Jones i brojni drugi naslovi dokazali su da Switch 2 više nije samo “Nintendo konzola”. Postao je legitimna platforma za moderne AAA igre.
Naravno, postoje kompromisi. Neke teksture su slabije, rezolucija niža, a DLSS često radi težak dio posla, ali činjenica da danas mogu igrati ovakve igre na uređaju koji izgleda kao malo deblji tablet još uvijek djeluje pomalo nestvarno.
Resident Evil Requiem bez problema ulazi među moje najdraže igre godine.
A onda je tu Silksong, idealna igra za ovaj uređaj. Da, čekanje je trajalo dovoljno da razvijem sijede, ali vrijedilo je.
Boost Mode je možda najbolja stvar koju nitko nije dovoljno hvalio
Prije godinu dana žalio sam se kako neke stare Switch igre izgledaju mutno na novom zaslonu. Danas je situacija znatno bolja.
Boost Mode omogućuje da brojni Switch naslovi rade u višim rezolucijama i s boljim performansama, praktički koristeći stare dockane postavke u handheld modu.
Povratak igrama poput Xenoblade Chroniclesa 2 ili Fire Emblem Three Houses pokazuje koliko razlika može biti velika. Igre koje su nekad djelovale tehnički ograničeno sada izgledaju onako kako sam oduvijek želio da izgledaju.
Za nekoga tko ima veliku biblioteku Switch igara, ovo je možda čak i važnije od novih ekskluziva.
Jesam li bio u pravu?
Generalno se slažem sa sobom (tko bi rekao!). Switch 2 i dalje nije revolucija. I dalje smatram da mu nedostaje nekoliko velikih first-party “system seller” naslova koji bi ga gurnuli u novu stratosferu.
Ipak, sve ono što sam hvalio pri izlasku pokazalo se točnim. Hardver je odličan, kvaliteta izrade je dobra, third-party podrška nadmašila je moja očekivanja, a povratak starim igrama danas je bolji nego ikad.
Ne igram ga svaki dan. Nekad prođe po tjedan dana da ga ne upalim. Dijelom zbog manjka vremena, dijelom zato što igram i recenziram puno toga na PC-u, ali nikada nisam požalio kupnju. A iskreno, gledajući kako cijene hardvera samo rastu, sumnjam da će uskoro postati jeftiniji ulazak u Nintendo ekosustav.
U trenutku dok ovo pišem, pred vratima je novi Nintendo Direct. Možda će Nintendo napokon izvući onog velikog keca iz rukava kojeg čekam još od izlaska konzole, a možda i neće.
U svakom slučaju, Switch 2 ima tek godinu dana. Ako nas je Nintendo išta naučio tijekom posljednjih nekoliko generacija, onda je to da najbolje karte često čuva za kasnije.
