Bila je 2016. godina kada je Ubisoft odradio po meni legendarnu E3 konferenciju. Kada su na svoj trideseti rođendan jasno i glasno kazali Vivendiju – nećeš na s preuzeti. Oduprijet ćemo se. I jesu. Deset godina kasnije E3 je mrtav, Vivendi više nema želju nasilno preuzeti Ubisoft, a sam Ubisoft se itekako zapitkuje hoće li proslaviti četrdeseti rođendan kako spada. Ili će im se dogoditi najgora moguća sudbina. Kraj postojanja.
Dok mislim kako taj scenarij nije realan, problemi su enormni. Nakon što su odbili Vivendi ušli su u zlatno doba kompanije, Tencent je uložio u njih, a kao vrhunac tog perioda bila je 2018. godina. Izdali su Far Cry 5 i The Crew 2, pa je u srpnju dionica dosegla rekordnih 103 eura, što zbog investicija, što zbog toga što je Assassin’s Creed Odyssey trebao kasnije u godini. Taj period uspjeha nije dugo trajao.
Prije par dana najavili su kako gase projeke i studije, a ovog petka, prije dva dana, dan na burzi su počeli s vrijednosti dionice od 4 eura. Ne, nisam napravio tipfeler. Četiri eura za nešto što je prije sedam i pol godina vrijedilo preko 100 – 25 puta manje. Ne trebate biti neki veliki ekonomski stručnjak da bi ustvrdili kako situacija nije dobra. I sve to si je Ubisoft sam napravio svojim lošim odlukama te izgleda upitnim kreativnim vodstvom. Guillemot familija je godinama dobro vodila kompaniju, ali dolaskom sinova i kćeri u obiteljski posao to se polako mijenja.
Ubisoft je kroz godine radio sve i svašta. Kakav god novi gimmick industrija imala oni su probali biti u tome. Bilo da govorimo o tome da su odmah bili spremni napraviti igru za propali projekt Kinect, ili uložiti u još jedan propali projekt NFT, ili stati na stranu uz svaki novi buzzword kao Metaverse, iako nitko na svijetu nije zaista siguran što to točno je. Kada dodamo na to kako su sve njihove open world igre postale konceptualno jako slična jedna drugoj kritika igrača je bila tu.
Popni se na toranj, kulu ili neki visoku točku na mapi kako bi otključao pogled na sve okolo postao je standard skoro svake njihove igre. I nekako je Ubisoft postao povezan s mediokritetnim proizvodima, što sigurno nije pomoglo njihovom statusu. Tu mislim kako su fanovi bili puno previše oštri. Točno je kako Ubisoft nije baš oduševio zadnjih godina, ali dobar dio igri koje su izdali su bile zabavne i kvalitetne. Prepoznali su kvalitete koje su imali For Honor i Rainbow Six Siege i dali im priliku zaživjeti. U čemu su uspjeli.
Nećemo se lagati, nije Ubisoft svetac. Ni jedna kompanija nije, niti vam je prijatelj. Imali su oni svojih seksualnih skandala u8znemirivanja unutar kompanije koje vodstvo nije sredilo kako spada nego je strpalo pod tepih. Sve dok ih sud nije kaznio. Ali kada gledamo samo pitanje igri – Ubisoft dobiva puno više kritika nego što zaslužuje. Vratimo se u 2018. godinu i Far Cry 5. Svaki američki medij je pisao o tome kako ta igra nije pokazala ruralnu Ameriku na način na koji su oni željeli, na kompletno anti-Trump način, tijekom prvog mandata spomenutog luđaka. Ubisoft je tu dao suludi odgovor kako njihove igre nisu političke, mjesto da su kazali kako je igra takva kakva je.
I svi su pisali o tome. To se analiziralo kao da je na pomolu smak svijeta. No kada toliko voljeni Nintendo krene podizati cijene (nešto za što je Ubisoft bio kritiziran uz AAAA izraz), kada su fizičke kopije zapravo polu digitalne, kada krenu zaključavati soundtrack iza Amiibo figurica, nešto što su po meni prilično veći krimeni, jedva da se to spomene kao fusnota. Isto tako, ako je krimen raditi slične igre, cijela industrija je u krimenu. Jer svi to rade. Jesu li zgasili servere za The Crew? Jesu, ali i drugi su, kao i uklonili igre s digitalnih platforma pa više nisu dostupne za nabaviti. Ali nitko nikada nije dobio toliko prigovora kao Ubisoft. Što je po mom mišljenju sve samo ne fer.
Ubisoft ima itekako krivice u svemu tome. Sve to su oni znali i čuli te nisu baš reagirali. Jedina reakcija koju su imali je redefinicija Assassin’s Creed serijala i kako njegov gameplay funkcionira. Ali čak i tu su zadržali mnoge konceptualne ideje koje definiraju svaku Ubisoft open world igru. Sami su se doveli u to da im igre izgledaju slično i da ljudi ne vide kreativnu različitost. Setting je više bio kao skin za istu baznu mehaniku.
Mogu li se izvući? Mogu. I trebaju. Zadnja stvar što nam u ovoj industriji treba je manje izdavača, ne želimo ići prema monopolu. Isto tako želimo velike izdavače u Europi, jer sigurno je dio problema nastao zbog toga što nisu tako nemilosrdni kao potpuno kapitalistički pristupi koje američko tržište i njihov način poslovanja nudi. Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi, jer nemam uvid u brojke, ali vjerojatno bi bili u puno boljoj situaciji da su kroz godine davali hrpu otkaza. Sada im treba bolja vizija u vodstvu, jasnija ideja što žele napraviti. I treba im ponovo podrška zajednice. A to je najteži dio, koliko god smatram kako su nagaženi više nego treba, dio toga je zaslužen i jako je teško vratiti reputaciju kada je jednom izgubiš.
Napomena: Članak je izvorno objavljen 25. siječnja 2026. na 227gaming.com, a na našem portalu ga prenosimo u cijelosti uz odobrenje autora.
